Nedavno je u SAD preminula praunuka Marka Miljanova, Jovana, rodom Lazović, a sahranjena je na Medunu. Rođena je 1925. godine. Iako je njena želja bila da se sahrani u najužem krugu, uz obred Srpske pravoslavne crkve, nekako je to bilo nečujnije nego obično. Ipak, radi se o praunuci najčuvenijeg vojvode kučkog i crnogorskog druge polovine 19. vijeka.
Poznati kučki vojvoda Marko Miljanov Popović, rođen je na Medunu, od oca Miljana i majke Borike, rodom Milić iz Orahova (izvorno Ora’va), 1833.godine. Poslije burne mladosti, u poznim godinama života, kako to kod nas često biva, pao je u nemilost kod Petrovića. Vratio se na Medun. Pošto mu je stara kuća propala, njegovi plemenici dali su mu kuću (nekadašnjeg turskog suda). To je bilo, naravno, poslije oslobođenja Medunskog grada, oktobra 1876. godine.
Nesumnjivo je Marko slavu stekao još u mladim godinama, ali najveće počasti, što je takođe kod nas rijetkost, doživio tek od kada je pao u nemilost kod crnogorskog suverena. Posjećivali su ga pjesnici, književnici, novinari, ne samo sa južnoslovenskih prostora nego i iz evropskih zemalja. Profesor Mihailo Vukčević je bio prijatelj i izuzetni poznavalac vojvode Marka Miljanova i prvi priređivač Markovih književnih djela. Vukčević je u jednom svom radu o Marku naglasio da je on jedini čovjek u Crnoj Gori koji je zapao u nemilost kod svoga gospodara, a da je zadržao ljubav i poštovanje svojega naroda, „možda još i veće, nego što bi inače da nije toga bilo, a to nije još ni jedan drugi narodni borac... nego u isto vrijeme i kod naroda, makar i u prividnu, nemilost zapadao...”
Iza Marka nije ostalo muškog potomka, što je u tom vremenu bilo prioritetno u nasljedstvu.
Imao je tri kćeri: Anđeliju (Anđu), Milicu i Joku. Najstarija Anđelija bila je udata za Filipa Petrovića, brata Šaka Petrovića, jednog od prvih opozicionara i prvog predsjednika Ustavne skupštine i istaknutog člana prve opozicione Narodne stranke u Crnoj Gori.
Srednja kćerka udala se za pravnika Jovana Lazovića, brata brigadira Veliše Lazovića iz Kuča (Stravče). Jovana je imala potomstvo, očigledno i jedina. Najmlađa Joka je bila udata u Gvozdenovića. Gvozdenovići su poznati kao stara gradska i trgovačka podgorička porodica s početka 20. vijeka. Najvjerovatnije nije imala potomstva, mada rođaci Popovići sa Meduna nijesu baš sigurni u to. Veo zaborava pao je i na Markove potomke.
Milica Lazović imala je kćerku Olgu, koja se rodila 1898. godine i sa sedam godina sa roditeljima otišla iz Kuča u Beograd. Olga se udala za jednog Rusa i sa njim je imala kćerku koja gine u saobraćaju 1946. godine. Olga se udaje drugi put za čuvenog i bogatog američkog arhitektu Rajta, koji je bio od nje stariji više od trideset godina. Sa njom je imao kćerku Jovanu, koja je, kao što naglasih, nedavno umrla u dubokoj starosti. Zanimljivo, po priči Kuča, Rajt je imao kćerku iz prvog braka, koja je bila udata za Staljinovog sina. Jovana je prisustvovala 1971. godine svečanosti na Medunu prilikom otvaranja muzeja. Nekad prebogati arhitekta Rajt osnovao je fondaciju u SAD za studente, koja i danas postoji, mada je u bankrotstvu (po priči Jovanine kćerke), jer fondacija nije imala sredstava da isplati troškove pogreba i prevoza iz daleke zemlje.Praunuka Markova, Jovana, takođe ima jednu kćerku, Ivu (Eve-Iv), koja je ispunila majčin amanet i poslije dugih administrativnih, ali i finansijskih peripetija, sahranila je na Gornjem Medunu, na groblju bratstva Popovića, pored drevne i lijepe crkve. Grobnicu je radio pred samu smrt Jovaninu njen rođak, poznati kučki majstor Slobo Popović. Pored kćerke Ive, sahrani je prisustvovalo nekoliko rođaka Popovića, Ivini prijatelji iz inostranstva i sveštenik. Ni čitulja nije objavljena, valjda po želji pokojnice.
Na ovo groblje preneseni su, ranije, posmrtni ostaci Markovih roditelja i prve supruge Milosave, koji su iste, 1876. godine, umrli od neke opake bolesti u manastiru Duga, gdje su bili i sahranjeni. Tek osamdesetih godina 20. vijeka preneseni su na Medunsko groblje (najvjerovatnije u sklopu otvaranja Muzeja Marka Miljanova) i pohranjeni u zajedničku grobnicu, pored Markovog sina Save, koji je umro 1899. godine.
Kako to često i biva, poslije velikih ljudi ili ne ostane potomstvo ili se svede na „tanko” – kako se u narodu kaže. Kao da se ostvarila pomisao jedne Muslimanke, što je i zapisao poznati njemački slavista Gerhard Gezeman: „Jedna otmena Turkinja koja je kroz rešetke harema gledala kako Marko prolazi jašući na konju, rekla je svojoj prijateljici: Silan đaur! Daj, Bože, da od njega ne ostane traga! Druga će na to sažaljivo: Ne reci to, iako je Srbin. Šteta bi bila da takav čovjek ostane bez potomstva. Na to će opet ova prva: „Znam šta govorim – može da ostavi koga hoće, ali mu niko neće biti ravan. Bolje je da takav junak nema potomstva da se njegovo ime ne sramoti”.
Slično je razmišljao i jedan Albanac - Malisor, Markov prijatelj. Kad je umro Markov maloljetni sin Sava, on mu je u jednu ruku, umjesto saučešća, čestitao njegovu smrt, objašnjavajući da je tako možda i bolje jer sigurno neće biti kao on - Marko, a ni u pomisli da će biti bolji. Naravno, tako ga je tješio, po onoj da ima gore od gorega. Ova se konstatacija Malisora prepričava i danas u Kučima.
Ovaj članak je moj skromni prilog, dopuna i te kako bogate biografije Marka Miljanova jer, kao što se vidi iz konteksta, što nije zapisivano skoro je i zaboravljeno.
Vukić ILINČIĆ
(Autor je doktor istorijskih nauka i kustos Muzeja
Marka Miljanova)